Saveti za traženje posla

5 neprijatnih stvari koje sam spoznala o sebi kroz prakse u organizacijama

28.12.2020.
7 min

Nakon što sam završila studije, pokupila pohvale, nagrade i diplome, naspavala se i sabrala utiske, shvatila sam da ovo putovanje nije završeno, već da najzabavniji deo tek počinje. A ono je počelo, ni sa čim drugim već sa pitanjem – Ok, šta sada?

Praksa

Foto: NajStudent (AdobeStock)

Nije mi dugo trebalo da shvatim da nema crvenog tepiha koji će studenta generacije dočekati u gigantskoj firmi na poziciji iz snova i da niko nema vremena da, pored svojih, sanja i moje snove, da moram da ih odsanjam sama – ali ću za to morati debelo da se pomučim.

Te sam tako odlučno krenula u praktikantsko iskustvo kroz nekoliko različitih organizacija, ne bih li dobila još neko iskustvo za moj srednje punačak CV. I dok su sa strane stizali glasovi – „Nemoj biti luda da radiš za džabe“, „Držaće te dok im trebaš i onda će te šutnuti“, ja sam zahvalno upijala svaku trunku znanja koja je lebdela oko mene – čak i ono znanje za koje sam mislila da ne ulazi u opis mog posla. Jes’ bilo krvavo, ali da – isplatilo se.

Pored svih sjajnih stvari koje sam naučila na praksi (i ličnih i profesionalnih), pored mnoštva inspirativnih i manje inspirativnih ljudi iz sveta biznisa, upoznala sam i neku drugačiju sebe sa određenim crtama ličnosti za koje nisam ni znala da postoje.

Evo kojih sam 5 neprijatnih stvari spoznala o sebi kroz prakse u organizacijama:

O znanju: Nisam najpametnija na svetu

Moj ego i ja smo teško podneli saznanje da nismo najpametniji na svetu. Štaviše – da smo poprilično glupi i neiskusni za sve novo sa čim smo se susreli.

Shvatila sam da sam se možda previše ušuškala u status najboljeg studenta i da to na drugim mestima jednostavno ne važi. Drugim rečima – morala sam sve iz početka (doduše, ruku na srce sa malo boljim startom) i da pamet na papiru ne znači isto što i pamet uživo.

Svaka praksa me je postavila na svoje mesto i kroz različite zadatke sam morala da se borim za svoju poziciju u sistemu u koji sam ušla.

I nije mi bilo pravo što se srušila moja iluzija o meni samoj.

Ali sam na tome danas zahvalna jer mnogo realnije pristupam novim izazovima.

O obrazovanju: Većinu stvari iz knjige mogu da okačim mačku o rep

Da li je istina da nam nikada neće trebati na hiljade i hiljade strana pročitanih tokom studija? Bolno je to priznati, ali da, verovatno neće. Međutim, stvar nije toliko crna. Sve lične osobine stečene tokom prelaženja tih hiljadu i hiljadu stranica hoće – poput upornosti, discipline, odricanja, borbe sa samom sobom, motivacije i iskustva.

Jedno je teorija, drugo je praksa. Ova rečenica je kliše, sve dok je ne doživiš. Ne treba zbog toga na teoriju gledati kao bespotrebnu – praksa dobija na jačini sa teorijom, ali teorija je bez prakse samo „mlaćenje prazne slame“.

Svakako, bolelo je kada sam shvatila da me niko, nikada, nigde, ni pod kojim uslovima neće pitati strukturalističku teoriju Talkota Parsonsa, zbog koje sam grejala stolicu danima i noćima.

Ali sam na tome danas zahvalna jer znam da sve što učim, učim za sebe, a ne da bi drugi znali da znam.

O prilagođavanju: Ako želim da budem deo nekog sistema, moram da prihvatim njegova pravila – čak i ona koja mi se ne sviđaju

Svaki sistem ima svoju organizaciju rada i sopstvena pravila – formalna i neformalna. Nekada su ta pravila čudna i iritantna, ali ja sam birala sistem, nije on birao mene. I zbog toga, ako sam želela da ostanem u njemu, morala sam da ga prihvatim sa svim pravilima – čak i onima koja mi se nisu sviđala.

Sistem funkcioniše zato što su svi njegovi delovi usklađeni. Kada neki deo ne funkcioniše u korist sistema – sistem ga sam izbacuje da bi sebe sačuvao. To ne mora nužno biti otkaz. Nekada sistem pruža otpor tako da ljudi sami odlaze jer se „nisu uklopili“. Bilo da je ovako ili onako – protiv sistema organizacije čiji nismo tvorci, ne možemo se boriti. Ako ti odgovara prikloni se, ako ti ne odgovara pozdravi se.

Na tome sam danas zahvalna jer znam da ne mogu sve da kontrolišem i da nije uvek problem u meni, već da je mnogo faktora koji mogu da utiču na ishod situacije.

O autoritetu: U hijerarhiji je u pravu onaj koji je na vrhu lestvice – čak onda i kad nije

Najveći izazov za svakoga ko dođe na praksu (ili počne da radi) je prihvatanje autoriteta i stava sa kojim se ne slaže.

Neslaganja mogu biti konstruktivna, dinamična i mogu da dovedu do promene. Ali isto tako mogu da dovedu do otvorenih i prikrivenih sukoba i uvek će gore proći – pogodite ko? Novajlija!

Neki sistemi su otvoreni za konstruktivne kritike, a njihovi nosioci umeju da gledaju na njih kao na dobronamerne predloge. Nekada ti predlozi bivaju usvojeni, nekada ne. Ali u svakom – baš svakom slučaju, poslednju reč ima onaj ko je na vrhu lestvice.

I ja ne mogu da uradim ništa povodom toga.

Ali sam na tome danas zahvalna jer sam naučila razliku između zdravog i nezdravog autoriteta i kako treba da se ponašam u kojoj situaciji.

O organizaciji: Ako ne želim da živim sa umorom, moram savršeno dobro da iskombinujem svoje vreme koga je ranije bilo na pretek

Obaveze, stres, radno vreme, šef, potencijalni kolega koji spletkari, 8 sati rada, 8 sati sna, milion sati učenja (ako si i dalje student), zdravo se hrani, izađi malo da se družiš, pojedi nešto zdravo, isplači se da dođeš sebi, pij dovoljno tečnosti i hop – nema te nigde.

Prvo praktikantsko/radno iskustvo zahteva ozbiljnu reorganizaciju plana. Neki ljudi su izuzetno organizovani i uspevaju da hendluju san, zdravlje, ishranu, posao, učenje i slobodno vreme. Ja nažost nikada nisam bila od tih ljudi i zbog toga je nešto uvek ispaštalo. Uglavnom san. Pa zdravlje. Pa ishrana. Pa slobodno vreme. Pa moja produktivnost.

Morala sam da priznam sebi da sam zapravo sposobna da živim sa umorom, što me nije radovalo – jer samo zato što nešto možemo, ne znači istovremeno i da je dobro za nas...

Pored svih obaveza koje imam, organizacija tih obaveza postala je još jedna. I što je najgore od svega – nju nisam mogla da odložim.

Ali sam na tome danas zahvalna jer sam naučila da izaberem prioritete i ne radim sebi na štetu zbog tuđih očekivanja.

Razume se – praktikantsko iskustvo nosi mnogo sjajnih stvari sa sobom. Rad u timu, mentorstvo, učenje novih zadataka, suočavanje sa izazovima, vrhunski osećaj kada te izazove prebrodiš, džeparac, nova poznanstva, umrežavanje sa ljudima istog interesovanja, preporuke, poslovne i životne lekcije...

Praksa je prva stepenica ka svetu biznisa. Osim ako nemaš ludačku sreću da se zaposliš odmah nakon studija, to je stepenica koja se ne preskače. Jednostavno – moraš da budeš novajlija, moraš ponekad i da prećutiš, moraš da radiš za džabe ili za studentski džeparac i moraš da prihvatiš neprijatne stvari koje prvo iskustvo nosi.

I ono najvažnije što moraš – moraš da zapamtiš kako si se proveo na putu novajlije, za dane kada ti budeš autoritet i kada budeš iznosio stavove sa kojima se tvoj tim ne slaže. Od malih stvari se kreće, ali male stvari i prave razliku.

Srećno! :)

Kopiraj link

Kristina Dorić

Kristina je diplomirana sociološkinja, student generacije na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu i HR menadžer u jednom startup-u. Zaljubljenik je u umetnost, mačke i Netflix.

Slični tekstovi

Zašto prvi posao ne mora da bude pravi?
23.02.2021.
5 min

Zašto prvi posao ne mora da bude pravi?

Saveti za traženje posla
Da li je u redu da radiš nešto besplatno (i kada)?
01.10.2020.
3 min

Da li je u redu da radiš nešto besplatno (i kada)?

Saveti za traženje posla
Koja su to nezgodna pitanja na intervjuu i kako odgovoriti na njih? Prvi deo
12.08.2020.
6 min

Koja su to nezgodna pitanja na intervjuu i kako odgovoriti na njih? Prvi deo

Saveti za traženje posla